This is where wild flowers grow

Losi dani... Ne znam je li to odraz opceg stanja ili je samo do mene, ali je nekako krenuli nizbrdo, toliko iznenada da mi sad bas fali ona moja ravna linija, monotonija. Da zlo bude vece (ili manje, zavisi od perspektive), nisam jedina koja se tako osjeca...Tri od ukupno 3 zene/prijateljice s kojima ja imam obicaj porazgovarati, razbijati brige i ubijati vrijeme, se osjecaju isto kao i ja, iz 3 potpuno razlicita razloga. Naravno, bez obzira sto su ispitni rokovi u toku i sto sve imamo svojih briga na 'skolskom' planu, nas ne muci to, nego... A sta drugo nego muskarci u nasim zivotima. Ili, u slucaju jedne od nas, nedostatak muskaraca u zivotu:)

Opet, da mi nije njih, mora da bih sad vec lezala na krevetu ''heavily sedated'', jer bi mi bez njih samo lijekovi i droge pomogli valjda... Tako se medjusobno jadamo i tjesimo, i najvazije, ne sazaljevamo...

Ljubavni problemi dodju i prodju, Zene (sa velikim Z) u tvom zivotu ostanu, ako su prave. Volim ih.

uzivajte:) mi jesmo...

ja ustvari nisam nikako ni otisla, blogger je u bookmarkovanim tabovima, i redovno citam favorite, i favorite favorita, kako na koga naletim...
nije da nemam inspiracije za pisanje, ustvari u prosjeku jednom dnevno mi se u glavi post rodi i oblikuje, ali problem je silna lijenost koja me drzi, pa mi je nesto tesko kliknuti na 'novi post' tab i napisati to sto mi se u glavi roji.
steta, jer sam listala stare postove i, koliko god tu ima silnih gluposti napisanih u momentima dosade, ima stvari koje je sad lijepo procitati... ne zanosim se u misli da to ima neku silnu literarnu vrijednost, nego je lijepo procitati o cemu sam i na koji nacin razmisljala tada. u tom smislu blog je meni poput dnevnika, samo sto za dnevnik nikad nisam imala zivce, a ovdje me uz pisanje uveseljava i komunikacija sa drugima pa mi to daje poticaj...

svasta se desavalo u vremenu dok me nije bilo, padali su se ispiti, cugalo se, izlazilo, proslavio se praznik (ne)rada, tradicionalno, kampovanjem...

lijepo je bilo, i iako me na 'profesionalnom' planu mnogo stvari razocaralo u posljednjih par mjeseci, ipak nalazim da mi je zivot ispunjen onim drugim, mozda bitnijim stvarima, i da sam, na svoj specifican nacin, sretna:)

ovih dana cu, u cast povratka, zamoliti dragu kremsniticu da mi prilagodi neki lijepi novi dizajn za blog, a i planiram naljepiti pokoju slicicu sa kampovanja, samo dok ih smanjim i sredim...

moja draga pozadina koja je bas super za ove proljetne (?) dane se vratila :)))

kad smo kod proljeca, je li se neko cuo s njim, ima li ono opravdanje za ovo kasnjenje???
 
ja stvarno jedva cekam da potrpam debele jakne, kapute i cizme duboko u ormare...ali jos se ne usudjujem...

jucerasnji, subotnji, shopping je rezultirao jednom preslatkom, laganom,  tamnoljubicastom jaknicom od eko koze, nove patike su pale jos krajem februara (volim iskoristiti snizenja za to xd), ma ja sam potpuno spremna za proljece!

i sad razmisljam kako da provedem nedjelju... da je suncano, ne bih imala tu dilemu, ali ovako... malo sunca izadje, i ja potrcim pred ogledalo da stavljam sociva, spremam se, ali ne napravim ni korak a vec su se navuki oblaci, puse neki vjetar... pa mislim da je pametnije ostati u stanu i malo uciti, a mozda sutra bude lijepsi dan za setnju...

ne znam, ako se javi neko sa dobrim prijedlogom, ipak cu van, da prosetam novu jaknicu, pa makar se smrzla...

dotad, listam (al fakat, samo listam) Uvod u pravo EU i nadam se boljim danima:))))

jah, layout-om... bice da moram trazit nesto novo dzabno a da radi lepo bar nekoliko mjeseci. ne moze se ovako.

ali moram da iskoristim i ovaj blog za reklamu...
s obzirom da sam tek odnedavno ovisnik o Travianu, 
razumijem sve kojima ce ovo biti smjesno...
ali cak i ako vam je smjesno, odvojite malo vremena pa se registrujte na ovoj adresi:

http://www.travian.ba/?uc=ba2_7077

treba da dodjete do populacije 75, onda mozete i prestati ako vam dosadi:)

i ja sam pocela igrati tako...
navukla se, i ostala:)

ako se registrujete, javite se, nick je wildflower, pa da se druzimo i 
na novootvorenom serveru 2...

pozdravljam:)

propustila sam cestitati osmi mart, prije toga potpuno smetnula s uma rodjendan ovog bloga. prvi. ni torta, ni svjeca, ni pjesmica. nista.

je li do vremena ili do neceg drugog, moja visemjesecna idila se pomalo rasplinjuje, a sve vise problema se gomila... ono, znate, kada se desavaju iste stvari kao i uvijek, ali ti nekad smetaju, a nekad ih zanemaris. e, pa, meni sada sve smeta. opasno sam nervozna. lose.

damama sretan jucerasnji dan (whatever...) a blogu sretan rodjendan uz zelju da ga ne zanemarujem vise ovako kao u posljednjih par mjeseci....

slika: torta za rodjendan i cvijece za osmi mart u jednom:)

Ne znam, je li u pitanju neki manjak ženske u odnosu na mušku populaciju (nemamo popis stanovništva pa ne znamo), ili se ja srećem sa sve napaćenim i o-ženskoj-pažnji-ovisnim jedinkama muškog roda, ali stvarno je postalo nemoguće biti žena i biti rahat ovih dana.

Mislim, i u stvarnom i u virtualnom prostoru. Ali najgori su mi ovi 'virtualni' frajeri, koji ne znaju ni ko si, ni kako izgledas, ni sta radis u zivotu, ali bez pardona ti vec drugom recenicom (istipkanom, primjera radi, u PP, ili na forumu, na jednoj od popularnih browser igara) ulijeću, sa pitanjima tipa koliko godina, gdje zivis, sta radis, imas li msn, imas li momka, hocemo na kafu? I to, ovo posljednje neovisno o odgovoru na predposljednje pitanje.  Je li to situacija u drustvu tako strasna da se moraju zene tako traziti? Na nevidjeno, i svim mogućim sredstvima?

Po svoj prilici, mojoj slobodnoj cimerici, ili nekoj x djevojci bi takva vrsta paznje mozda godila, ali mene opasno živcira.

Ili su još gori oni koji (ne)sretno uspiju zavrsiti u guzvi u nekoj kafani za istim stolom sa mojim drustvom. Ne prođe ni pet minuta, odmah je tu razmetanje svojim zavidnim osobinama, nekretninama, autima, i opet, bez obzira na to kakav je odgovor na pitanje 'imas li momka'. To im dodje kao, cisto informativno, nije da je bas bitna cinjenica. Onda, nakon sto primjete da ja zijevam u tv koji je vec satima ugasen, a prijateljica se trudi da odrzi razgovor iz puke pristojnosti, krene udaranje 'teskom artiljerijom'. Pocinju pitanja o tome kako je u vezi, kakav je momak, i odmah se nalaze mane. ''Gdje ti je momak?   Uči?  Čuj, uči, ja da sam on ne bi te pustio van samu'' (ne bi ni on da je znao na kakve ću kretene naići)  Ili: ''Cuj, to bas tako, eh ja da sam na njegovom mjestu ja bi...'' E tu moje gadjenje dostize vrhunac.

Sad, da ja imam neki kompleks vise vrijednosti, ja bi vjerovatno pomislila da sam ja tako neodoljiva da jednostavno svi momci padaju na moje čari (čak i ako me nikad nisu vidjeli), pa bi mozda sve to imalo neki bolesni smisao (vjerovatno ga mnoge djevojke nalaze), ali ja znam da bi se, opet samo primjera radi,  taj dečko u kafani ponašao tako prema bilo kojoj djevojci koja bi se zatekla kraj njega u datom momentu. Sto dovodi do tužnog zakljucka da je skoro nemoguće da se desi normalno druženje,  izmedju x muškog i y ženskog društva bilo gdje.

Da ne bi bio post usmjeren samo prema muškarcima, moram reći da sam sigurna da se isto tako ponašaju i mnoge djevojke, samo s tim (još) nemam iskustva...

It is a jungle out there. They hunt. They are merciless. It is not recommended to let your girlfriend/boyfriend out unsupervised.

A ustvari znam ja to, samo redovno zaboravljam, da su granice u mozgovima vece, jace od onih fizickih, nazalost...

Kako je vise od one ''covjek je drugom covjeku vuk, tacna ona da je covjek sam sebi vuk...
Sama sebi obecala da necu na ovom blogu o politici, iako sam duboko uvucena u politicka desavanja, ali moram reci ovo:
Bosnjacima je najveci problem Brankovic, srbima Dodik, a hrvatima Čović, ili koga god da smjestite na njihova mjesta god, po istom kriteriju.  Kada bi jedni, drugi i treci rijesavali problem sa 'svojima', umjesto da traze dezurne krivce u 'onim drugima', eh kada bi...

objasnjenje prethodnog posta:

dosao kreten da mi rusi selo na travianu. zamisli...

smjesno, znam, i ja sam se ljudima smijala do prije 2 mjeseca, a sad se navukla...

jesam se sabrala ali jos uvijek ga mrzim:) i pripremam osvetu...

crk'o dabogda:(

kada je vrijeme da covjek prestane slaviti rodjendane?
opet kao i prethodnih godina dilema...
da napravim neki dernek kod kuce, pozovem dosta ljudi, pa se onda nerviram oko svega jer meni takva slavlja nisu vise nimalo zanimljiva? radije ne...

mozda je malo smjesno, ali ja sam sve vrste slavlja prosla, od slavlja vani u nekom kaficu, kucnog derneka uz mnogo alkohola sa srednjoskolskom rajom, zajednickog slavlja sa jos nekim uz jos vise alkohola...i nista mi to nekako vise nije zanimljivo...
zar nije dovoljno provesti ugodan dan sa ljudima koje volis i koji te vole, potruditi se da te nista ne nervira i da sve bude, koliko-toliko, po tvom...ta varijanta mi se najvise svidja...

posebno jer mi je rodjendan 'posadjen' tako zgodno, bas pred ispitne rokove, pa mi je svaki sat dragocijen...i ne mogu si nikako priustiti cjelodnevni oporavak i spremanje stana nakon derneka...
zato mislim da cu se i ove godine odluciti za varijantu kafe i rucka negdje vani sa prijateljicama, i vecere uz vino kod kuce sa deckom i jos par dragih ljudi...da se obiljezi, cisto tako...

(sve ovo je suptilan nacin da vam kazem da mi je za 2 dana rodjendan i da izvolite to zabiljeziti i cestitati kad dodje vrijeme)

odoh sada prihvatiti se knjige i uzivati u svojim novim noktima kojima sam se, malo unaprijed, pocastila:)